Gušenjem sindikata najviše gube radnici

Nepostojanje svijesti o kulturi socijalnog dijaloga, razjedinjenost sindikalnih organizacija, brojne opstrukcije, ali i stalna politička i ekonomska turbulencija u okviru koje egzistencija redovno završi na margini nacionalnih i identitetskih pitanja, ključni su limiti efikasnije borbe za prava radnika, kažu predstavnici i zastupnici crnogorske radničke klase.

Prema ocjeni generalnog sekretara Saveza sidnikata Crne Gore Duška Zarubice, veliki broj sindikalnih organizacija doprinosi ,,usitnjenom“ članstvu pa je, zbog toga, prilično oslabljena ,,oštrica“ sindikalne borbe da se na pravi način i do kraja izbori za radnička prava.

– U značajnom broju kompanija ne realizuje se Ustavom i konvencijama zagarantovano pravo slobode udruživanja, čija je posljedica nedovoljan broj kolektivnih ugovora, koja regulišu prava zaposlenih. Tamo gdje postoje ovi ugovori, nerijetko ih poslodavci ne poštuju, ili pod firmom ,,poštovanja“ diktiraju prava radnika. Ima čak preduzeća gdje poslodavci formiraju „sindikate“. Ukazivali smo na postojanje više sindikalnih organizacija u kompanijama što, naravno, slabi snagu sindikata. A imamo i preduzeća gdje ne postoje sindikati. Sve su ovo načini amortizovanja i gušenja sindikalne borbe, odnosno ,,razbijanja“ radnika. Evropa praktikuje ukrupnjavanje sindikata, kao provjereno dobar način rada, što mora biti i naš imperativ i praksa kako bi imali respektabilne rezultate – kaže Zarubica.

Strah od sindikalizma

Zarubica ocjenjuje da nesporno da društvene promjene, politička nestabilnost i turobna ekonomska neizvjesnost utiču negativno na socijalni dijalog.

– Umjesto da, zarad ukupnog prosperiteta zemlje, i boljeg života svakog radnika, unapređujemo socijalni dijalog, mi prilično relativizujemo ovaj proces, što ostavlja negativne posljedice na egzistenciju građana i razvoj zemlje. Socijalni dijalog moramo konstantno nadograđivati i razvijati, a to je, prevashodno, moguće kvalitetno uraditi sa izuzetno jakim sindikatima i uvažavanjem stavova sindikata od drugih socijalnih partnera – kaže on.

Na pitanje zašto nema agilnije i udružene borbe i nastupa, pa i protesta zbog odluka koje otežavaju položaj radnika, on razlog vidi u tome što veliki broj poslodavaca ne dozvoljava formiranje sindikata čime krše Međunarodnu konvenciju 87 o pravima sindikalnog organizovanja.

– U takvoj situaciji radnici nijesu u mogućnosti da se udružuju i bore za svoja prava. Moguće i da postoji strah zaposlenih da se okrenu sindikalizmu jer ih, na radnim mjestima, lako može zamijeniti ,,armija“ od 50.000 nezaposlenih. Dalje, radnici često pristaju na najnižu zaradu od 450 eura na koju se plaćaju porezi i doprinosi, a ostatak im se daje na ruke čime gube i radnik i država. I ne treba zaboraviti da radničku borbu često zaustavljaju razni vidovi mobinga pa zaposleni nemaju motiva, a moguće, ni odlučnosti, da se udružuju i bore za svoja prava – kaže Zarubica.

Navodi činjenicu da je legislativa iz ove oblasti, najvećim dijelom, usklađena sa evropskom, ali se, kako ocjenjuje, implementira djelimično, što ne doprinosi jačanju sindikalizma.

– Poput jakih svjetskih sindikalnih centrala, naši sindikati moraju da forsiraju radničku solidarnost i uvijek jedni drugima moraju biti podrška. Jer, organizovani u sindikat relativno lako i brzo mogu ostvariti svoje ciljeve. Samo brojni, udruženi i u saglasju, smo veći i bliži članstvu, a time i uspješniji u ostvarivanju sindikalne agende. Uvjereni smo da ćemo jedinstvo na nacionalnom nivou ostvariti bez obzira na sadašnje brojne male ili velike sindikalne organizacije. Naš cilj je evropski nivo sindikata i izvjesno je da ćemo ga dostići jer u tom procesu ne smijemo dozvoliti da najveća pokretačka snaga cjelokupnog društva – radnici ne dobiju poziciju koju zaslužuju. Očito je da je i sindikat ,,platio“ cijenu tranzicije jer mu je nedostajalo veće znanje i snaga o tim procesima te da mu predstoji duga, ali, sigurno, uspješna akcija na jačanju vrijednosti po kojima je prepoznatljiv – smatra Zarubica.

Izvor: Pobjeda